- Autor: Ljubodrag Stojadinović

Nijesam razabrao zašto Vučić uživa da pokisne u istupima koje smatra važnima. Tako bješe i kad je Vladimir Vladimirovič gledao vojni defile priređen u njegovu čast. Pljuštala je kiša, a prezident svega u Srbiji nije želio ni kišobran ni kapuljaču. Uporno je kisnuo zabranivši svima iz komične svite da otvaraju ambrele; željan dažda koji mu omogućuje da bude sveti mučenik, kišna glista koja se uspravlja u svetoj nebeskoj vodi.
Tako je bilo i u Kraljevu. Onaj major koji je predao raport ispred svečanog stroja raportirao je dvojici: gospodine predsjedniče i vrhovni komandante, potencirajući bolni rascjep onoga koga je tako raskošno oslovio i svega što ovdje jedva još postoji. Nijesam siguran imamo li predsjednika, ali vrhovnog zaista nemamo, što znači da je tu zvučnu no praznu titulu neko izmislio. Sjećam se da je to učinio fiktivni vrhovni, titoisao se lično, a da je njegovu visost prilježno glancao regrut Vulin, a kasnije i svi drugi poniznici.
U Kraljevu je zabilježeno, prvi put u istoriji srpske oružane sile, da je žandarmerija komandovala vojsci, dok je prvi general sjedio kao na sopstvenoj daći ne miješajući se ni u šta, ne samo zbog toga što ga niko ništa nije pitao. On se ponašao kao beznadežni sluhista na lošem koncertu, ne vidjevši ni ono što je bilo očito u direktnom prenosu na svim kanalima državne i paradržavne televizije: bila je to amaterska priredba o terorističkom atentatu i jurenju te grupacije po nekom igralištu i ulicama Kraljeva.
Supozicija (taktička pretpostavka) bješe ovakva: grupa terorista se zaputila u Kraljevo, znajući da će se tu u redovnoj dokolici zateći izvjesni ministar vlade, te su se nameračili na tog nesrećnika da ga smaknu. I tako udarili na vladu kolektivno i vladara lično. Na ministra ili bilo kog državnog službenika rijetko ili nikad ne nasrću grupe zadužene za masovno i neselektivno nasilje, nego atentatori. Samo po formi atentat bi mogao da bude teroristički, ali uklanjanje jednog srpskog ministra nije povod za napad na Kraljevo. Politički atentat i terorizam potpuno su različite stvari.
No, to je bio samo reklamni performans, dramolet uz olovne vojnike sa neuvjerljivim statistima koji su imali mučne uloge nasilnika, i grupacije za njihovo uništenje. Krotki teroristi i spori ali odlučni žandarmi jeste formula koja bi morala da ushiti javnost: evo šta mi sve ne možemo.
Teroristička grupacija koja uđe u grad već je ostvarila svoj cilj: a to je neizbježna ulična bitka sa mnogo žrtava. U navedenoj protivterorističkoj ideji to je otklanjanje napada na štićeno lice, ministra u Vladi Srbije. Zašto bi neko u Kraljevu napao ministra bilo čega? U televizijskoj dramaturgiji vidjeli smo teroristu koji se trudi da ostane ležeran i neupadljiv prije akcije. Nosi smiješan crveni šešir vezan bijelom pertlom ispod brade, srče kafu u otvorenoj bašti, a iz torbe mu viri kalašnjikov ili nešto slično. Na sreću ministra, taj je ubijen odmah, a ostali nešto kasnije. Zadatak izvršen, gospodine vrhovni!
Vježba elitnih pripadnika policije i vojske usred čaršije ne ide bez poruke. To je militarni signal koji vlast daje sama sebi, uvjerena da kontroliše pripadnike naoružanih odreda koji pripadaju legitimnoj sili. Opasna je igračka kad su takve trupe pod komandom nelegitimnog vladara. Šta je on u stvari želio?
Prije svega da ohrabri sebe, jer mu ističe pouzdanje u ono što radi, a nije siguran šta je to i gdje vodi. Poslije svega da održi govor na pljusku sa grupom smiješnih dodola, trudeći se da izgleda kao prorok koji poliven vodom i pomijama ostaje suv i otporan na vlagu. Spreman da prašta, prijeti, optužuje i hrabri. Žandari i vojnici su bili tu da mu uliju hrabrost, a uplaše protivnike. Mada je ispalo sasvim drugačije.
Čitava grupacija pokislih fizionomija oko njega pratila je gurua u prezrivom odbacivanju kišobrana, želeći da izgledaju kao on, sumnjajući naravno da ima smisla bez razloga pokisnuti i uništiti tako skupu aristokratsku odeždu. Mada je to najmanji problem: nekadašnji provincijski autsajderi, pivopije ispred palanačkih bakalnica i lumpenproleteri imaju toga napretek.
Kišni čovjek je bio ponosan na sve što je vidio, a svi koji su ga gledali uživali su u prizoru koji je u istorijskom nezaboravu ostavljao mokri gospodar. Rekao je da građani Srbije mogu da budu mirni. Rata biti neće, a on neće staviti paraf na to što inače mora, prije nego što pita narod. Pa ako narod odgovori potvrdno, a hoće, to mu je. Mada je pokazao, sa skoro tri hiljade naoružanih ličnih gardista da nikada više neće biti „Oluja“ i sličnih nepogoda, jer on to neće dozvoliti. Dakle, moguć je i rat, nezavisno od njegovog izrazitog pacifizma.
Teško je iz govora prepunog nejasnih refleksija i aluzija na opštu krizu, teško je dakle prepoznati samo jednu oluju, jer ona je već trajala dok su specijalci vijali teroriste, a posebno u toku kraljevog govora. Ako je srpska oružana sila pokazala šta može na ulicama, građani imaju više razloga da strepe nego da se raduju „spremnosti i obučenosti“. Demonstracija prilično loše vođenih snaga uređena je da prepadne protivnike režima, prije svih. Poruka da slijedi miran san upućena je pristalicama, kao dio ideje da će pokisla ‚‘Porodica Adams‘‘ ostati ovdje najmanje vječno.
Ne vjerujem da vrhovni misli ozbiljno ako rimejk „Oluje“ smatra mogućim raspletom na sjeveru Kosova. Ima li ideju da bilo kojim povodom tamo pošalje trupe na čelu sa sobom, rasporedi ih na nekom igralištu i uvede državu u definitivnu kataklizmu?
Sklon sam da ne vjerujem u to; nije on toliko hrabar niti toliko lud: ratnički ples na kiši izveden je da bi predsjednik SNS-a pokazao odlučnost koju nema, niti će moći naknadno da je pribavi. Bilo je to blijedo operativno maskiranje za ono što mora da uradi, pa je namjeran da se do kraja okruži pretorijancima, koliko ih ima. Tome služi i lažno predstavljanje, kažnjivo po zakonu, jer je sasvim moguće da „vrhovnog“ uskoro više niko neće željeti da sluša.
Dan poslije vježbe jedan je poslanik, uvjeren da zna gdje da traži pomoć, pisao Putinu lično, tvrdeći da je gazda izdajnik, da će uskoro predati Kosovo. I da će doživjeti sudbinu Zorana Đinđića, bude li uradio tako nešto.
Kao da nam slijedi beskonačni pad i stropoštavanje u još nedoživljeno zlo. Nesposobni smo da se suočimo sa mračnim silama, a njihova je moć samo u našem sljepilu.
Peščanik.net